Duhovi tj. blagdan silaska Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća. Od tuda i izraz Blagdan Pedesetnice, Pentekoste itd. Slavi se i kao blagdan "rođenja Crkve" budući da Djela Apostolska donose da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se "dalo krstiti te su primili Duha Svetoga". Inače to je i jasno otvaranje spasonosnog poslanja Crkve prema svima a ne samo prema Židovima. "Duhovi" je doslovce preuzeto iz staroslavenskog, gdje je to genitiv jednine, a zapravo se odnosi na Duha Svetog koji je jedan, a ne na više duhova kako to zvuči u modernom jeziku.

Ovaj blagdan slave katolici, pravoslavni i mnoge druge kršćanske Crkve.

Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom - bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba - reče: 'Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano: 'Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!' I još! 'Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!' Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.' Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: 'Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!' Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola" (Dj 1,5-26). Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika. Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola. Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači "Božji dar". On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol naroda mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: "Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu" (Ef 2,19-20). Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: "U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu."

(KNI)

O. Leopold rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.

Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: "Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam." Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar." Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.

U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.

O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok." Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!"

Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao.

Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bi već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983.

(KNI)

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski Orlovski Savez kojoj je dao geslo Žrtva – Euharistija - Apostolat. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti... On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima... Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

Poseban pozdrav Rijeci baš danas. Svake se godine u ovo vrijeme slavi Gospa Trsatska!

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304."

Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim - s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika - gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

(KNI)

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".

Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli".

Oživotu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine. J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju "jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti". On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije. U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda. Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli! Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji neprestano govori, djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje. Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je "Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu" (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti naviještena sve do konca vremena. Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj nadi koja je ikada u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti. Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu. Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom. Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evanđelje: "Ono je knjiga Gospodinova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život." Slaveći danas svetoga Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati čar njegova predragocjenog spisa.

(KNI)

Blažena Marija je rođena 1. veljače 1566. u Parizu te djetinjstvo proživljava u jeku sukoba između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke. Djetinjstvo provodi kod sestara klarisa te se u njoj rađa želja za redovničkim životom. Međutim, roditelji su imali duge planove, morala je postati madame Acarie. Iako se udala preko volje, u 30 godina bračnog života bila je uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio. U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Kad je ostala bez muža nije više bilo zapreke te Marija oblači odjeću karmelićanki i odlazi u najstroži samostan. Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama, jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove. Iako je od Boga bila obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Nakon duge bolesti koju je strpljivo podnosila umire 18. travnja 1618. Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Njezina je najveća zasluga je ta da se reformirane karmelićanke sv. Terezije Avilske raširiše po Francuskoj.

Roditelji su današnjeg sveca, sv. Stanislava, naprosto izmolili molitvom i milostinjom. Kako nisu mogli imati djece 30 godina molili su za porod i bili uslišani. Sveti Stanislav rođen je oko godine 1030. u poljskoj. Kako je Stanislav bio dobre naravi i sklon pobožnosti i znaju, poslao ga je njegov otac, koji je bio plemić, na studije teologije i prava u Pariz. Vrativši se sa studija, drage roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima te stupio u krakovski stolni kaptol. Biskup Lambert zaredio ga je za svećenika. Iako je bio mlad, brzo se izdigao nad drugim članovima kaptola i to propovijedanjem, učenošću i pomaganjem svima koji su bili u nevolji. Godine 1071. naslijedio je biskupa Lamberta na krakovskoj biskupskoj stolici. Kao dobar pastir predvodio je biskupiju, pomagao siromahe i veliku brigu vodio o svom kleru. Budući da je prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivog brakolomstva, ubio ga je sam kralj, i to za vrijeme svete mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu, a Poljska ga slavi i zaziva kao svog zaštitnika. 

(KNI)